Čeljusti, prehrana i genetski tragovi iz njemačke špilje otvaraju pitanje susreta ljudi i vukova. Novija istraživanja razjašnjavaju rezultate ranijih analiza i širu sliku pojave prvih pasa u Euroaziji.
Kosti životinja iz njemačke špilje Gnirshöhle otvaraju pitanje odnosa ljudi i vukova prije približno 15.000 godina. Istraživači razmatraju jesu li vukovi prilazili ljudima zbog hrane i je li takav odnos mogao prethoditi pripitomljavanju. Istraživanje objavljeno 2026. pokazalo je da dio genetskih signala nalik današnjim psima najvjerojatnije potječe od naknadne kontaminacije uzoraka.
Nalaz je važan jer su starije analize oblika kostiju i prehrane potaknule pitanje jesu li neke životinje živjele blizu ljudskih skupina i ovisile o njihovoj hrani. Nova genetska provjera pokazuje zašto se starost kosti ne može automatski pripisati svakoj molekuli DNK koja se iz nje izdvoji.
Gnirshöhle ostaje važno nalazište za proučavanje odnosa ljudi i vukova. Pri tumačenju genetskih rezultata potrebno je razlikovati drevnu DNK od materijala koji je u uzorke dospio kasnije.
Čeljust s obilježjima koja se preklapaju
Studija iz 2021. u časopisu Scientific Reports obuhvatila je 65 ostataka životinja iz porodice pasa. Samo dvije čeljusti bile su pogodne za mjerenje. Donja čeljust označena kao GN-999 bila je relativno kratka, a dio zuba zbijen.
Takve osobine mogu biti zanimljive pri proučavanju pripitomljavanja, ali nisu dovoljne za pouzdano razlikovanje psa i vuka. Između dvaju pretkutnjaka postojao je i razmak češći kod vukova. Autori su klasifikaciju te čeljusti ostavili otvorenom.
Mitohondrijska DNK također nije dala jednostavno rješenje. Ona prati majčinsku liniju nasljeđivanja, a ne cjelokupno podrijetlo životinje. Preklapanje drevnih linija vukova i pasa ograničava zaključak koji se može izvući iz takve usporedbe.
Što izotopi otkrivaju o prehrani
Istraživači su u koštanom kolagenu proučavali izotope ugljika i dušika. Oni mogu pomoći rekonstruirati izvore bjelančevina u prehrani tijekom života. Dio životinja iz Gnirshöhlea imao je vrijednosti usporedive s drugim životinjama iz regije, među kojima su bili i psi.
To je potaknulo razmatranje mogućnosti da su ljudi utjecali na prehranu nekih vukova. Ipak, kemijski trag ne pokazuje je li životinja dobila hranu od čovjeka, pronašla odbačene ostatke ili sama ulovila dostupan plijen.
Boravak blizu ljudskog naselja i pripitomljenost također nisu isto. Životinja može iskorištavati ljudske otpatke bez toga da je ljudi uzgajaju, drže ili prenose njezine potomke na druga mjesta. Za razlikovanje takvih odnosa potrebno je povezati više vrsta nalaza.
Drevna kost i suvremena DNK
Genomsko istraživanje objavljeno u Natureu 2026. obuhvatilo je 216 koštanih ostataka, uključujući 35 iz Gnirshöhlea. Dio uzoraka imao je obilježja podrijetla nalik suvremenim psima, iako su izravni radiokarbonski datumi kostiju upućivali na starost od približno 15.400 godina.
Istraživači su provjerili i oštećenja same DNK. Fragmenti s psećim signalom bili su znatno manje oštećeni od onih s vučjim podrijetlom iz istog nalazišta. Nesklad između starosti kostiju i očuvanosti tih sekvenci podupro je objašnjenje suvremenom kontaminacijom.
Takav rezultat zahtijeva zasebnu procjenu pojedinih genetskih tragova iz istog uzorka. Nalaz suvremene DNK ne može se koristiti kao dokaz da je drevna životinja bila pas.
Rani psi potvrđeni su na drugim nalazištima
Na drugim nalazištima genetske analize potvrdile su prisutnost pasa u paleolitiku. Istraživanje iz 2026. poduprlo je identifikaciju psa starog oko 14.200 godina iz švicarskog Kesslerlocha. Drugi rad objavljen iste godine opisao je pse iz Pınarbaşıja u današnjoj Turskoj, prije oko 15.800 godina, te iz britanske Goughove špilje, prije oko 14.300 godina.
Njihova genetska sličnost upućuje na širenje pasa među različitim skupinama lovaca i sakupljača zapadne Euroazije. To ne određuje jedan trenutak ni jedno mjesto prvog pripitomljavanja. Za Gnirshöhle ostaje zasebno pitanje: jesu li tamošnji vukovi samo iskorištavali isti krajolik kao ljudi ili su već uspostavili odnos ovisnosti o njima?
