Sadržaj članka
Znanstvenici sa Sveučilišta Utah uspjeli su razgraditi nekoliko vrsta postojanih fluoriranih spojeva pri temperaturi od oko 110 °C, znatno nižoj od one potrebne za njihovo spaljivanje. U laboratorijskim pokusima gotovo sav fluor iz više ispitanih spojeva oslobodili su u obliku fluoridnih iona. Rezultat je važan za obradu koncentriranog otpada s PFAS-om, ali još ne predstavlja gotovu tehnologiju za pročišćavanje pitke vode.
PFAS, odnosno perfluoroalkilne i polifluoroalkilne tvari, često se nazivaju “vječnim kemikalijama” zbog njihove postojanosti u okolišu. Ta im je osobina donijela brojne industrijske primjene, ali otežava uklanjanje posljedica dugogodišnje uporabe. Novi rad u časopisu Communications Chemistry bavi se upravo korakom koji ostaje nakon filtriranja: kako prikupljene spojeve kemijski razgraditi.
Zašto filtriranje ne rješava cijeli problem?
Filtar može izdvojiti onečišćujuću tvar iz vode, a da pritom ne promijeni njezinu molekulu. Onečišćenje tada ostaje u filtarskom materijalu ili koncentriranom otpadnom toku. Voda može biti čišća, no izdvojeni PFAS i dalje treba sigurno obraditi.
Otpornost mnogih takvih spojeva povezana je sa snažnim vezama između ugljika i fluora. Nije dovoljno samo razbiti veliku molekulu u manje fluorirane dijelove, jer i oni mogu ostati postojani. Zato su istraživači pratili koliko se fluora doista odvaja iz organske strukture, umjesto da uspjeh procjenjuju samo po nestanku početnog spoja.
Spaljivanje otpada s PFAS-om može zahtijevati temperature od oko tisuću Celzijevih stupnjeva ili više. Ni sama visoka temperatura ne jamči da neće ostati neželjeni razgradni proizvodi. Istraživači iz Utaha ispitali su kemijsku reakciju koja omogućuje razgradnju pri znatno nižoj temperaturi.
Što su učinili na 110 °C?
Tim predvođen Lingom Zangom koristio je nukleofile, kemijske reagense koji mogu sudjelovati u reakcijama kidanja veza u fluoriranim spojevima. Pokusi su provedeni u organskom otapalu dimetil-sulfoksidu, poznatom kao DMSO. Rezultat se zato ne može svesti na zagrijavanje obične vode.
Na spoju PFOA pri 110 °C zabilježili su nestanak signala početne tvari za približno pet sati te oslobađanje gotovo svega fluora u obliku fluoridnih iona. Mjerili su i početni spoj i oslobođeni fluor. Time su provjeravali razgradnju molekule i odvajanje fluora iz njezine strukture.
Postupak je djelovao na više perfluoroalkilnih karboksilnih kiselina, uključujući kratkolančane spojeve. Posebno je zanimljiva trifluoroctena kiselina, TFA, koja može zaostati nakon drugih postupaka razgradnje. U odgovarajućim pokusnim uvjetima gotovo potpuno odvajanje fluora iz TFA zahtijevalo je približno četiri dana, pa jednaka temperatura ne znači i jednaku brzinu obrade svih tvari.
Na kojim spojevima metoda nije jednako uspješna?
PFAS obuhvaća veliku i kemijski raznoliku skupinu. Novi postupak zato ne treba opisivati kao univerzalno rješenje za sve njezine članove. Primjerice, kod spoja GenX istraživači su nakon 24 sata najboljim od ispitanih reagensa postigli približno 80 posto odvajanja fluora, a ne potpuni rezultat.
PFOS se pokazao znatno otpornijim. Čak i pri povišenoj temperaturi od 150 °C dobili su približno 28 posto fluora u obliku fluoridnih iona nakon 72 sata. Ispitali su i fluorirane polimere PVDF i PCTFE, no na PTFE-u, poznatom po primjeni u neprianjajućim premazima, pod tim uvjetima nisu izmjerili odvajanje fluora.
Te razlike pokazuju koliko su važni sastav molekule i njezino ponašanje u otapalu. Temperatura od 110 °C odnosi se na dio uspješnih laboratorijskih pokusa, a ne temperaturu pri kojoj svaki materijal s PFAS-om nestaje bez ostatka.
Što zapravo znamo
Potvrđena je kemijska izvedivost postupka na ispitanim uzorcima. Pokusi su koristili razmjerno visoke koncentracije PFAS-a i višak reagensa. Autori zato kao moguću prvu primjenu razmatraju koncentrirane otpadne tokove, primjerice one nastale obnovom filtarskog materijala, a ne izravnu obradu velikih količina vode s vrlo niskim koncentracijama PFAS-a.
Niža radna temperatura mogla bi smanjiti dio energetskih potreba. Ukupnu korist ipak treba izračunati zajedno s potrošnjom reagensa, povratom otapala, trajanjem reakcije i zbrinjavanjem preostalih proizvoda. Gotovo potpuno odvajanje fluora nije isto što i dokaz da je cijela preostala smjesa bezopasna.
Sveučilište Utah navodi da slijede ispitivanja stvarnih otpadnih tokova, troškova i sigurnosti proizvoda obrade. Navodi i da je istraživanje financirala tvrtka Gentex, u čijem upravnom odboru sjedi Zang, te da su povezane patentne prijave podnesene u ime sveučilišta. Te su okolnosti važne pri procjeni moguće buduće komercijalne primjene.
Zašto je ovo važno i za Hrvatsku?
PFAS nije isključivo američka tema. Prema Europskoj komisiji, od 12. siječnja 2026. primjenjuju se nova pravila praćenja PFAS-a u vodi za ljudsku potrošnju u državama članicama. Mjerenje koncentracija i razvoj postupaka obrade dva su povezana, ali odvojena zadatka.
Iz ovog istraživanja ne može se zaključiti kakva je voda u pojedinom hrvatskom vodovodu. Za to su potrebna lokalna mjerenja. Istraživanje otvara praktično pitanje kojim se bavi znanost o okolišu: nakon što opasnu tvar uspijemo izdvojiti, možemo li je razgraditi bez stvaranja novog teško obradivog otpada?
Izvori
- Basu i suradnici: Nucleophilic defluorination of PFAS under mild conditions. Communications Chemistry, 28. listopada 2026. DOI: 10.1038/s42004-026-02254-6.
- Sveučilište Utah: opis istraživanja i ograničenja.
- Europska komisija: nova pravila za PFAS u pitkoj vodi.
- David Nield, ScienceAlert: dodatni izvor.



