Artemis II vratio je ljude oko Mjeseca, ali sljedeći korak NASA-inog programa više nije samo pitanje novog slijetanja. Prije nego što astronauti ponovno zakorače na mjesečevu površinu, ondje treba poslati opremu koja će im omogućiti da rade dalje od landera, premještaju teret, ispituju teren, prežive hladnoću lunarne noći i pripreme prostor za buduće misije. Apollo je na Mjesec išao kao ekspedicija. Artemis sada pokušava izgraditi logistički sustav.
Promjena je postala jasnija nakon Artemis II, misije koja je 10. travnja 2026. završila slijetanjem kapsule Orion u Tihi ocean, nakon gotovo desetodnevnog puta oko Mjeseca i natrag. Reid Wiseman, Victor Glover, Christina Koch i Jeremy Hansen dokazali su da se ljudi ponovno mogu vratiti iz lunarnog prostora. No povratak nije isto što i ostanak. Za dugotrajniju prisutnost na Mjesecu NASA mora riješiti mnogo teži problem: kako unaprijed dopremiti sve ono što astronauti ne mogu ponijeti sa sobom u jednoj kapsuli.
Zato se težište programa Artemis sada sve snažnije pomiče prema južnom polu Mjeseca. To nije samo znanstveno zanimljivo područje, nego i logistički izazov. Tamošnji teren je grub, osvjetljenje je neobično, a duboko zasjenjeni krateri mogu skrivati led koji bi jednog dana mogao biti važan za dugotrajnije misije. No prije nego što se uopće može govoriti o lunarnoj postaji, netko mora mapirati područje, ispitati mjesta slijetanja, testirati kretanje po površini i pokazati da oprema može raditi u uvjetima za koje nije dovoljno samo preživjeti nekoliko dana.
Prvi teret stiže prije astronauta
NASA je 26. svibnja 2026. predstavila prve tri misije programa Moon Base, zamišljenog kao početak šire infrastrukture za dugotrajniju ljudsku prisutnost u području lunarnog južnog pola. Ne radi se o misijama s posadom, nego o robotskim i teretnim isporukama koje trebaju stići prije novih slijetanja astronauta. Njihov je cilj prikupiti podatke s površine, provjeriti opremu u stvarnim uvjetima i smanjiti rizik za kasnije misije Artemisa.
Prva misija, Moon Base I, trebala bi poletjeti najranije u jesen 2026. godine. NASA-in teret na Mjesec bi trebao dopremiti Blue Originov lander Blue Moon Mark 1 Endurance. Među instrumentima su Stereo Cameras for Lunar Plume-Surface Studies, sustav kamera koji će pratiti kako mlazovi motora pri slijetanju djeluju na mjesečevu površinu, te Laser Retroreflective Array, skup reflektora koji pomaže u preciznom određivanju položaja letjelica na Mjesecu. Misija bi trebala sletjeti na Shackleton Connecting Ridge, područje u blizini lunarnog južnog pola koje NASA smatra važnim za buduće površinske operacije.
Moon Base II također je planiran za 2026. godinu. U toj misiji NASA-in teret trebao bi prema Mjesecu ponijeti Griffin, lander tvrtke Astrobotic. Ukupna masa tereta trebala bi premašiti 500 kilograma, a među njim je i FLIP, rover tvrtke Astrolab. Njegova zadaća nije samo kretanje po površini, nego provjera tehnologija koje će biti važne za buduća lunarna vozila. NASA mora znati kako se takvi sustavi ponašaju na stvarnom terenu, koliko pouzdano mogu prevoziti teret i koliko se mogu osloniti na daljinsko ili autonomno upravljanje.
Treća misija, Moon Base III, trebala bi koristiti lander Nova-C Trinity tvrtke Intuitive Machines. Na njemu bi prema Mjesecu trebao poletjeti Lunar Vertex, znanstveni teret odabran kroz NASA-in postupak PRISM za istraživanja i tehnološke demonstracije na mjesečevoj površini. Lunar Vertex usmjeren je na takozvane lunarne vrtloge, svijetla i neobična područja na Mjesecu koja mogu pomoći u razumijevanju razvoja površine i djelovanja svemirskog okoliša na površinski materijal. Misija uključuje i terete Europske svemirske agencije te Korejskog instituta za astronomiju i svemirsku znanost.
Te tri misije nisu cijeli plan, nego prvi javno predstavljeni korak. NASA navodi da tijekom 2026. namjerava objaviti pojedinosti o više od dvanaest dodatnih Moon Base misija. To ne znači da će sve poletjeti iste godine, nego da se postupno slaže širi raspored robotskih, teretnih i tehnoloških isporuka prema Mjesecu. U prvoj fazi razvoja Moon Basea, koja obuhvaća razdoblje do 2029. godine, NASA planira do 25 misija, uključujući 21 slijetanje. U toj fazi trebali bi se testirati roveri, komunikacijski i opservacijski sateliti, navigacija, sustavi za rad u hladnim razdobljima i prve energetske demonstracije. Ukupno bi na mjesečevu površinu u toj fazi trebalo stići oko četiri tone tereta.
To bitno mijenja način na koji treba gledati povratak na Mjesec. U javnosti se najčešće govori o astronautima, raketi i trenutku slijetanja. NASA sada gradi nešto manje spektakularno, ali presudno: logistički lanac. Prije nego što se ljudi vrate na površinu, oprema mora stići prva. Treba provjeriti gdje se može sigurno sletjeti, kako će se vozila kretati, što mogu prevoziti, kako će se napajati, kako će komunicirati sa Zemljom i koliko dugo mogu raditi bez izravne ljudske pomoći
Roveri, dronovi i prva lunarna mreža
Posebno važan dio plana odnosi se na kretanje po Mjesecu. NASA je Astrolabu dodijelila ugovor vrijedan 219 milijuna dolara, a tvrtki Lunar Outpost 220 milijuna dolara za izgradnju i isporuku prve faze lunarnih terenskih vozila. Ta vozila nisu zamišljena samo kao prijevoz za astronaute. Moraju moći voziti i bez posade, prenositi teret, podupirati znanstvene radove, pripremati teren i pomoći u razumijevanju stvarnih uvjeta na području buduće lunarne postaje.
Astrolabovo vozilo CLV-1, izvedeno iz arhitekture FLEX, projektirano je za prijevoz astronauta, zaliha i rad na daljinu. Masa mu je oko 900 kilograma, a na ravnom terenu trebalo bi dosezati brzinu veću od 9 kilometara na sat. Lunar Outpostov Pegasus zamišljen je kao lakše vozilo, sposobno za ručno, autonomno ili daljinsko upravljanje, s radnim vijekom do godinu dana i brzinom većom od 14 kilometara na sat. Te brojke ne zvuče dramatično na Zemlji, ali na Mjesecu znače mogućnost da se astronauti i oprema pomaknu daleko izvan neposredne blizine landera.
NASA je Blue Originu dodijelila i 188 milijuna dolara, uz opcijsko razdoblje vrijedno 280,4 milijuna dolara, za dopremu tih rovera u područje južnog pola Mjeseca. Time se jasno vidi nova logika Artemisa: lander više nije samo vozilo koje spušta astronaute. Postaje teretni “kamion” lunarne infrastrukture. Bez takvih isporuka nema unaprijed postavljene opreme, nema pripreme terena i nema realnog temelja za češće misije.
U plan ulaze i male letjelice MoonFall, četiri robotska sustava namijenjena istraživanju teško dostupnih dijelova lunarnog južnog pola. One se ne bi kretale poput rovera, nego bi se iznad površine premještale kratkim preletima, što bi im omogućilo pristup terenima na koje vozila teško mogu stići. NASA-in Laboratorij za mlazni pogon razvija koncept i prototipove, dok je Firefly Aerospace odabran za izgradnju letjelice koja će ih prevesti od Zemljine orbite do Mjeseca. Lansiranje je ciljano za 2028. godinu. MoonFall bi tijekom jednog lunarnog dana trebao prikupiti fotografije visoke razlučivosti, a nakon glavnog dijela misije instrumenti prilagođeni preživljavanju lunarne noći mogli bi nastaviti raditi još mjesecima.
Na papiru to zvuči kao tehnički dodatak programu Artemis. U stvarnosti je riječ o izviđanju budućeg radnog prostora. Ako astronauti trebaju sletjeti, voziti se, postaviti opremu i možda jednog dana raditi u blizini trajnih ili polutrajnih modula, NASA mora znati gdje su opasne padine, kakva je površina, gdje se može voziti, gdje se može sletjeti i gdje ima smisla postavljati energetsku i komunikacijsku infrastrukturu. Mjesec se tako pretvara iz odredišta u gradilište.
Druga faza Moon Basea, planirana od 2029. do 2032. godine, ide korak dalje. NASA tada predviđa širenje solarnih energetskih sustava, početne nuklearne izvore energije, moguće fisijske reaktore i radioizotopne sustave, jače komunikacijske mreže između površine i orbite, naprednije rovere i prve elemente za boravak. U toj fazi planira se doprema do 60 tona tereta kroz čak 24 slijetanja različitim klasama teretnih landera.
Važan dio tog razdoblja trebao bi biti i veliki lunarni rover s prostorom za boravak i rad posade, koji razvija Japanska svemirska agencija JAXA. Za astronaute to ne bi bilo samo prijevozno sredstvo, nego pokretna radna stanica koja im omogućuje dulje izlaske daleko od mjesta slijetanja. Takvo vozilo otvorilo bi šire područje lunarnog južnog pola za istraživanje, bez stalnog povratka u lander ili buduću postaju.
NASA u istoj fazi planira i logističke rovere koji bi pomagali u pripremi terena, premještanju opreme, prijevozu tereta, iskopima i obradi regolita, kako bi se površina mogla prilagoditi budućim misijama i infrastrukturi.
Artemis IV zato dobiva drukčiji kontekst. Prema NASA-inom opisu, posada će putovati Orionom do lunarne orbite, gdje će se Orion spojiti s landerom, a dva člana posade spustit će se na površinu i provesti oko tjedan dana u području južnog pola Mjeseca. To će i dalje biti povijesno slijetanje. No ako NASA-in plan uspije, astronauti neće stići na potpuno prazan teren. Stići će na područje koje su već pregledali robotski sustavi, na koje su već sletjeli tereti i gdje su barem neki dijelovi buduće operativne mreže prošli prvu provjeru.
U tome je stvarni smisao rečenice da nakon Artemisa II slijedi logistika. NASA više ne pokušava samo ponoviti Apollo s modernijom opremom. Pokušava unaprijed poslati dio infrastrukture bez koje nema trajne prisutnosti: landere, rovere, izviđačke letjelice, komunikacije, sustave za grijanje i prve energetske tehnologije. Tek kada se pokaže da taj lanac funkcionira, Mjesec prestaje biti samo cilj misije i postaje mjesto na kojem ljudi mogu raditi dulje od jedne ekspedicije.
