Ako ljudi jednoga dana uspostave trajno naselje na Marsu, prvo pitanje bit će kako preživjeti prve mjesece i godine. Dublji izazov pojavit će se kasnije, kada se na Crvenom planetu rode prva djeca. Prema nekim znanstvenicima, ljudi rođeni na Marsu mogli bi se od Zemljana početi razlikovati mnogo brže nego što se obično zamišlja, možda već nakon nekoliko generacija.
Mars nije druga Zemlja: ljudsko tijelo ondje bi raslo u drugim uvjetima
O ljudskoj budućnosti na više planeta često govore tehnološki poduzetnici poput Elona Muska i Jeffa Bezosa. Njihove tvrtke razvijaju rakete, letjelice i sustave koji bi ljudsku prisutnost na Mjesecu i Marsu mogli pretvoriti u izvediv program. Ipak, u javnosti se i dalje najčešće govori o putovanju, slijetanju i prvom prizoru čovjeka na crvenom tlu.
Mnogo se rjeđe govori o onome što dolazi poslije. Što se događa kad se motori ugase, kad posada uđe u stanište, kad prođu prvi mjeseci, a zatim i prve godine? Što ako ljudi na Marsu više nisu samo istraživači, nego stanovnici? I što ako se ondje rodi dijete koje nikada nije osjetilo Zemljinu gravitaciju, nikada nije disalo zemaljski zrak i nikada nije vidjelo otvoreno plavo nebo?
Mars se nameće kao prvi logičan cilj takve budućnosti jer je, od svih planeta Sunčeva sustava, najbliži svijetu kakav poznajemo. Ima polarne ledene kape, dan koji traje gotovo jednako kao zemaljski i površinu na kojoj su sačuvani tragovi drukčije, vlažnije prošlosti. Sjeverna polarna kapa sadrži sloj vodenog leda debeo oko 2,9 kilometara. Južna je još deblja i uglavnom se sastoji od leda ugljikova dioksida.
Ta sličnost, međutim, lako zavara. Današnji Mars nije blaža verzija Zemlje. Manji je od našeg planeta, promjera oko 6.760 kilometara. Njegova je atmosfera vrlo rijetka i sastavljena uglavnom od ugljikova dioksida, koji čini oko 95 posto zraka. Tlak na površini manji je od jedan posto tlaka na razini mora na Zemlji. Temperature se mogu spustiti do oko -125 Celzijevih stupnjeva.
U prošlosti je Mars bio drukčiji svijet. Bio je geološki aktivniji, a na njemu se nalaze najveći vulkani u Sunčevu sustavu. Tekuća voda nekoć je, prema današnjem razumijevanju, bila mnogo prisutnija nego danas. Planet je imao gušću atmosferu i magnetsko polje koje je moglo štititi površinu od opasnih razina zračenja. Danas toga štita više nema.
Zbog toga bi svaka ljudska zajednica na Marsu morala živjeti u zatvorenim i strogo nadziranim prostorima. Od površine bi je dijelili stijene, metal, plastika, voda i regolit. Izvan staništa čekali bi hladnoća, prašina, rijetka atmosfera i zračenje. Takav svijet ne bi iskušavao samo tehnologiju. Iskušavao bi granice ljudske biologije.
Evolucija se može ubrzati kada su uvjeti dovoljno zahtjevni
Tvrdnja evolucijskog biologa Scotta Solomona pomiče raspravu iz područja daleke znanstvene fantastike u mnogo bliži evolucijski okvir. Kad razmišljamo o ljudskoj evoluciji, obično mislimo na tisuće ili desetke tisuća godina. No brzina evolucijskih promjena ovisi o tome koliko određena osobina pomaže preživljavanju i razmnožavanju.
Ako se u maloj i izoliranoj populaciji pojavi mutacija koja pojedincu daje veliku prednost, ta se mutacija može širiti iznenađujuće brzo. Solomon je u razgovoru za Inverse naveo primjer mutacije koja bi ljudima na Marsu davala 50 posto veću šansu za preživljavanje. Takva prednost bila bi golema, jer bi ljudi koji je nose svoje gene prenosili mnogo uspješnije od drugih.
Mars bi u tom smislu bio iznimno snažan okoliš za selekciju. Slabija gravitacija, veća izloženost zračenju, zatvoreni prostori, kontrolirana atmosfera, drukčija prehrana, ograničen mikrobiološki okoliš i izolacija od Zemlje zajedno bi stvarali uvjete kroz koje ljudska vrsta nikada nije prošla.
Zračenje bi moglo povećati broj genetskih mutacija. Umjetno uređivanje gena, primjerice alatima poput CRISPR/Cas9, moglo bi promjene dodatno ubrzati ako bi se pokazalo da određene prilagodbe povećavaju sigurnost djece i odraslih na Marsu. To ne znači da bi ljudi preko noći postali nova vrsta. Znači da bi Mars mogao razmjerno brzo favorizirati osobine koje pomažu životu u njegovim uvjetima.
U svojoj nadolazećoj knjizi o kolonizaciji Marsa bavim se sličnim prijelazom. Slijetanje je samo početak priče. Nakon njega dolazi teži dio: kako se postaja pretvara u naselje, kako se misija pretvara u mjesto, kako se posada pretvara u zajednicu i kako se iz te zajednice postupno rađaju Marsovci. Ideja o djeci rođenoj na Marsu zato nije sporedna znanstvena zanimljivost. Ona vodi prema ključnom pitanju cijele marsovske budućnosti.
Kolonizacija ne završava kad čovjek stane na Mars. Počinje onda kada se ondje rodi netko kome Mars nije odredište, nego dom.
Kako bi se tijelo moglo promijeniti
Prva velika razlika bila bi gravitacija. Marsova gravitacija iznosi oko 38 posto Zemljine. To je dovoljno da tijelo ne živi u potpunom bestežinskom stanju, ali preslabo da ga oblikuje na isti način kao na Zemlji.
Biolog Scott Solomon navodi mogućnost da bi ljudi na Marsu mogli razviti gušće, ali lomljivije kosti. Druga tumačenja upozoravaju da bi djeca koja rastu u slabijoj gravitaciji mogla biti viša, s kostima prilagođenima marsovskim uvjetima, ali lošije pripremljenima za život na Zemlji. U oba slučaja važan je isti mehanizam: kost se razvija prema opterećenju. Ako je opterećenje tijekom cijelog života znatno manje, i kostur se razvija drukčije.
Posljedice bi mogle biti ozbiljne. Ljudi rođeni na Marsu možda ne bi mogli lako otići na Zemlju. Za tijelo razvijeno u 38 posto Zemljine gravitacije naš bi planet bio iznimno zahtjevno okruženje. Težina koju čovjek na Zemlji nosi bez razmišljanja za Marsovca bi mogla biti preveliko opterećenje za kosti, mišiće i krvotok. Prvi odlazak na Zemlju za ljude rođene na Marsu mogao bi biti fizički težak, pa čak i medicinski opasan.
Promijeniti bi se mogao i vid. Ljudi na Marsu velik bi dio života provodili u zatvorenim staništima, bez svakodnevnog gledanja u daleke horizonte, šume, mora ili planine. U takvom okruženju kratkovidnost bi mogla postati češća. Kao usporedba se navode pećinske ribe koje su u dubokoj tami izgubile vid, ali i istraživanja djece koja mnogo vremena provode u zatvorenom prostoru i češće razvijaju kratkovidnost.
Koža bi također mogla krenuti drukčijim putem. Na Zemlji nas od ultraljubičastog zračenja dijelom štiti melanin, pigment koji utječe i na boju kože. Na Marsu bi problem bio složeniji. Površina prima više štetnog zračenja jer planet nema zaštitu kakvu Zemlji daju gusta atmosfera i magnetsko polje. Ljudi bi, s druge strane, većinu vremena provodili zaštićeni u staništima i svemirskim odijelima. U takvim uvjetima mogla bi se razviti drukčija pigmentacija, kao odgovor na zračenje i život u umjetno zaštićenom okolišu. U tom scenariju ton kože budućih Marsovaca možda ne bi nalikovao nijednom tonu koji danas postoji.
Važan bi bio i kisik. Marsovska staništa morala bi strogo nadzirati atmosferu, a svaka učinkovitija uporaba kisika bila bi prednost. Moguće prilagodbe često se uspoređuju s ljudima koji žive na Tibetanskoj visoravni, gdje je kisika oko 40 posto manje nego na razini mora. Ondje su se razvile osobine koje pomažu učinkovitijem prijenosu krvi, drukčijoj potrošnji energije i životu u zraku koji bi mnogima s nižih područja bio težak. Ljudi rođeni na Marsu ne bi živjeli u otvorenoj marsovskoj atmosferi, ali bi život u ograničenom, tehnički održavanom sustavu mogao favorizirati tijela koja kisik koriste štedljivije
Najčudnija promjena mogla bi se dogoditi u imunološkom sustavu
Najradikalnija pretpostavka odnosi se na imunološki sustav. Marsovska staništa bila bi neusporedivo sterilnija od prirodnih okoliša na Zemlji. Ondje ne bi bilo šuma, tla punog bakterija, životinja, otvorenih voda, insekata ni goleme raznolikosti mikroorganizama s kojima se ljudski organizam na Zemlji stalno susreće.
Ako bi naraštaji ljudi živjeli u takvom okolišu, imunološki sustav mogao bi postupno izgubiti dio svoje uloge. U najradikalnijem scenariju mogao bi oslabjeti ili postati znatno manje aktivan nego kod ljudi na Zemlji. Na prvi pogled to zvuči kao prednost: manje zaraza, manje svakodnevnih infekcija i manje stalnog dodira s patogenima.
Problem bi nastao pri susretu s ljudima sa Zemlje. Mikroorganizmi koje bi zemaljski posjetitelji donijeli sa sobom za Marsovce bi mogli postati ozbiljna prijetnja. Susreti bi se morali strogo nadzirati, putovanja između dvaju planeta mogla bi postati rjeđa i složenija, a svaki izravan kontakt nosio bi biološki rizik.
Iz toga proizlazi još dalekosežniji scenarij. Ako bi Marsovci i Zemljani prestali slobodno putovati, živjeti zajedno i imati potomstvo, prekinuo bi se protok gena između dviju populacija. U početku bi razlike bile male. S vremenom bi se nakupljale. Nakon dovoljno dugog razdoblja, dvije bi populacije mogle krenuti različitim evolucijskim putovima.
U tom spekulativnom scenariju mogao bi se pojaviti Homo martianus, hipotetski čovjek Marsa. Ne kao filmski izvanzemaljac, nego kao potomak Homo sapiensa koji je dovoljno dugo živio u drugom svijetu da ga je taj svijet počeo oblikovati.
Tu treba zadržati oprez. Nema dokaza da bi se takav razvoj sigurno dogodio. Nema ni ljudskog iskustva s trudnoćom, djetinjstvom i odrastanjem u marsovskoj gravitaciji. Nitko ne zna kako bi se embrionalni razvoj odvijao u 38 posto Zemljine gravitacije. Nitko ne zna kako bi se dječji mozak, kosti, srce, oči i imunološki sustav razvijali kroz desetljeća života na Marsu. Zbog toga ovo pitanje nije sporedno. Mars nije samo udaljeno odredište. Bio bi okoliš u kojem bi se prvi put provjeravalo kako ljudska biologija reagira na život izvan Zemlje.
Za stvarnu marsovsku populaciju trebalo bi veliko naselje
Prema Solomonu, zdrava ljudska kolonija na Marsu trebala bi imati oko 100.000 ljudi iz različitih dijelova svijeta. Ključan razlog bila bi genetska raznolikost. Mala populacija nosi rizik uskog genetskog grla, srodničkog razmnožavanja i nakupljanja štetnih varijanti. Ako zajednica treba trajati generacijama, mora imati dovoljno široku biološku osnovu.
Posebno je važna zastupljenost populacija iz Afrike, gdje je ljudska genetska raznolikost najveća. To nije politička napomena, nego biološki argument. Naseljavanje Marsa, ako bi trebalo prerasti u trajnu ljudsku zajednicu, moralo bi od početka uključiti što veću raznolikost.
Tu se ruši jednostavna slika male marsovske kolonije. Nekoliko hrabrih astronauta može sletjeti, istraživati, podignuti prvu postaju i vratiti se. Ali nekoliko desetaka ljudi ne čini održivu civilizaciju. Za pravo naselje trebaju voda, hrana, energija, medicina, pravila, obrazovanje, gospodarstvo i dovoljno ljudi da zajednica ne ovisi stalno o pomoći sa Zemlje.
To je razlika između misije i mjesta. Misija ima početak i kraj. Naselje traje. U misiji se broje dani do odlaska kući. U naselju se planira škola, sljedeća sezona sadnje, popravak sustava za vodu i ime djeteta koje će se roditi idući mjesec.
Mars bi ljude mijenjao prije nego što bi ljudi promijenili Mars
Neki zagovornici ljudske budućnosti na Marsu nadaju se da bi planet jednoga dana mogao biti teraformiran i pretvoren u svijet sličniji Zemlji. To bi značilo gušću atmosferu, topliju klimu, tekuću vodu na površini, možda čak i uvjete u kojima bi ljudi mogli izlaziti bez svemirskog odijela.
Čak i kada bi takav pothvat bio izvediv, trajao bi stoljećima, možda i dulje. Prve generacije ljudi na Marsu zato ne bi živjele na svijetu koji je već prilagođen čovjeku. Živjele bi u zatvorenim staništima, pod umjetnim svjetlom, uz reciklirani zrak i vodu, u okolišu koji bi ih svakodnevno prisiljavao na prilagodbu.
Upravo bi se u tom dugom razdoblju mogla dogoditi najvažnija promjena. Djeca rođena na Marsu odrastala bi u slabijoj gravitaciji. Njihova tijela razvijala bi se u drukčijem ritmu. Vid, imunološki sustav, kosti, metabolizam i možda koža nastajali bi pod uvjetima Crvenog planeta. Mijenjala bi se i kultura. Zemlja bi za njih bila slika, arhiv, obiteljska priča i svijet koji se na noćnom nebu vidi kao sjajna točka.
Prvi naraštaj rođen na Marsu vjerojatno bi još govorio jezikom svojih roditelja. Drugi bi već imao vlastite izraze. Treći bi možda Zemlju doživljavao onako kako potomci iseljenika doživljavaju staru domovinu koju nikad nisu posjetili: blisku u pričama, ali daleku u vlastitom iskustvu.
Zato ideja djece rođene na Marsu nadilazi biologiju. Ona otvara pitanje što kolonizacija zapravo znači nakon prvog slijetanja, nakon raketa i tehničkih planova. Mars bi tada prestao biti samo odredište. Postao bi mjesto na kojem se pokušava izgraditi drugi ljudski dom, drukčiji od Zemlje, ali dovoljno stabilan da ondje nastane vlastita budućnost.
Prvi Marsovci bili bi naši potomci
Budući Marsovci ne bi bili strani oblik života iz drugog zvjezdanog sustava. Ne bi imali tajanstveno podrijetlo niti bi bili odvojeni od nas nekim dalekim kozmičkim početkom. Bili bi ljudi, potomci Zemljana, rođeni u uvjetima koji bi ih postupno mogli oblikovati drukčije od nas.
Tu pitanje postaje osjetljivije.
Ako ljudi rođeni na Marsu jednoga dana budu viši, krhkijih kostiju, drukčijeg vida, drukčije kože, slabijeg imunološkog sustava ili drukčije prilagođeni korištenju kisika, kako ćemo ih razumjeti?
Kao ljude koji su se promijenili zbog života u novom okolišu, ili kao početak nove grane čovječanstva?
Ako im odlazak na Zemlju bude fizički težak ili medicinski opasan, kakav će odnos imati prema svijetu iz kojeg potječe njihova vrsta? I ako će njihov opstanak ovisiti o Marsu, tko će imati pravo odlučivati o njihovu životu?
Pretpostavka o evolucijskom odvajanju Marsovaca i Zemljana možda se nikada neće ostvariti u dramatičnom obliku. Stalni dolasci sa Zemlje, medicina i uređivanje gena mogli bi održavati dvije populacije dovoljno sličnima. Ljudi bi mogli razviti umjetnu gravitaciju, bolje sustave zaštite od zračenja i staništa koja bi znatno smanjila utjecaj marsovskog okoliša na ljudsko tijelo.
Postoji i druga mogućnost. Ako se Mars doista pretvori u naselje, a ne ostane samo znanstvena postaja, promjena će vjerojatno biti neizbježna. Ne mora biti brza ni spektakularna. Ta promjena ne bi morala biti brza ni spektakularna. Mogla bi se nakupljati polako, kroz odrastanje novih naraštaja, promjene u jeziku, drukčije navike, medicinu i način života. Ipak, s vremenom bi postala stvarna.
Jednoga dana dijete rođeno na Marsu moglo bi pogledati prema noćnom nebu i vidjeti Zemlju kao malu plavu zvijezdu. Za nas bi to bio dom. Za njega bi to mogao biti svijet iz obiteljskih priča, mjesto s kojeg su došli njegovi preci, ali ne i mjesto kojem pripada.
Tada Mars više ne bi bio samo planet koji istražujemo. Postao bi svijet koji oblikuje vlastitu ljudsku populaciju. Ako bi se ta razlika s vremenom dovoljno produbila, više ne bismo govorili samo o ljudima koji žive na Marsu. Govorili bismo o čovjeku Marsa: Homo martianus.
