Latinski prijepis, engleski prijevod i komentar sačuvani u Cambridgeu pokazuju kako je Newton tumačio Smaragdnu ploču, tražeći u njezinim slikama opis preobrazbe tvari i upute za alkemijski rad.
U rukopisnoj ostavštini Isaaca Newtona nalazi se kratak tekst u kojem su Sunce i Mjesec roditelji, vjetar nešto nosi, a zemlja to hrani. Newton ga je prepisao na latinskom, preveo na engleski i komentirao. Pokušavao je razumjeti može li se iza tih slika prepoznati postupak kojim se tvari mijenjaju u alkemijskoj posudi.
Riječ je o Smaragdnoj ploči, djelu pripisanom Hermesu Trismegistu. Rukopis se danas čuva u King's Collegeu u Cambridgeu pod oznakom Keynes MS 28. Znanstvenik kojeg ponajprije povezujemo s gravitacijom tom se zagonetnom tekstu vraćao godinama.
Njegove bilješke omogućuju da pratimo kako je čitao: od rečenice o odnosu neba i zemlje do razmišljanja o zagrijavanju, razdvajanju i ponovnom spajanju tvari.
Ploča koju poznajemo iz prijepisa
Naziv Smaragdna ploča priziva predmet, ali povjesničar pred sobom ima prijepise, prijevode i komentare. Stvarni autor i vrijeme nastanka teksta nisu pouzdano utvrđeni. Hermesovo ime davalo je tekstu ugled drevne mudrosti, ali ne otkriva njegova stvarnog autora.
Tekst povezuje nebeska tijela i zemlju s preobrazbom tvari. Moglo ga se čitati kao opis nastanka svijeta, tvrdnju o povezanosti različitih razina prirode ili uputu za alkemijski rad. Takva je višeznačnost ostavljala mnogo prostora za tumačenje.
Katalog Newton Projecta bilježi tri dijela Newtonova rukopisa: latinski tekst, engleski prijevod i latinski komentar. Njihova usporedba pokazuje razliku između riječi koje je preuzeo i značenja koje im je pokušao dati.
Uvod opisuje odnos između onoga što je gore i onoga što je dolje. Taj se odnos danas često sažima u izreci "kako gore, tako dolje". Prijevodi se razlikuju u formulaciji, pa poznata izreka prenosi tek dio značenja tog odlomka.
Zatim se Sunce opisuje kao otac, a Mjesec kao majka, dok vjetar nosi, a zemlja hrani. Nakon tih slika slijede upute: odvojiti zemlju od vatre, razlikovati suptilno od gruboga, dopustiti uspon i silazak. Tekst koji počinje slikom svijeta postupno poprima obilježja rada s materijalom.
Što je Newton vidio u tim slikama
U znanstveno uređenom prijepisu rukopisa Newtonove se rečenice mogu čitati uz njegov komentar. On govori o alkemijskom sumporu i živi, postojanim i hlapljivim tvarima te njihovu razdvajanju i ponovnom sjedinjenju.
Ti nazivi ne znače uvijek isto što i u današnjoj kemiji. "Živa" ili "sumpor" u alkemijskom tekstu mogu označavati načela ili posebno pripremljene tvari, a ne samo kemijske elemente koje poznajemo pod tim imenima.
Razlika između postojanih i hlapljivih tvari odnosi se na njihovo ponašanje pri obradi. Dio materijala ostaje na mjestu, dok se drugi zagrijavanjem odvaja ili prenosi prema gore. Opis uspona i silaska mogao je Newtonu sugerirati kruženje tvari kroz ponavljane postupke.
Komentar uključuje sublimaciju i druge preobrazbe. U takvu postupku tvar može napustiti jedno mjesto i taložiti se na drugom. Newton je tako u pjesničkoj slici tražio nešto što bi se moglo pratiti unutar posude. Istodobno je u objašnjenje uključivao kaos i nastanak stvari: ponašanje materijala za njega je bilo povezano i s pitanjem nastanka svijeta.
Bilješke ipak čuvaju njegovo tumačenje, a ne zapis o uspješno izvedenom pokusu. Iz njih ne možemo utvrditi je li najraniji autor teksta zamišljao iste tvari i naprave.
Godine rada u nekoliko listova
Rukopis nije nastao odjednom. Povjesničarka Betty Jo Teeter Dobbs procijenila je, ponajprije prema obilježjima Newtonova rukopisa, da latinski prijepis potječe s početka 1680-ih. Komentar je, prema njezinoj procjeni, slijedio ubrzo potom.
Engleski prijevod nastao je kasnije, potkraj 1680-ih ili početkom 1690-ih, prema francuskom prijevodu. Dio dodatnih bilježaka mogao bi biti još mlađi. To su procjene na temelju rukopisa; listovi ne navode točan datum nastanka svakog dijela.
Newton je čitao djelo koje je već prošlo kroz više jezika i intelektualnih tradicija. Science History Institute opisuje arapsku alkemiju kao područje u kojem su se grčke filozofske ideje, ugled starih autoriteta i rad s materijalima isprepletali. Alkemijski postupci pročišćavanja i zagrijavanja počivali su na predodžbama o svojstvima tvari koje se razlikuju od onih u modernoj kemiji.
U srednjovjekovnoj tradiciji Ars Notoria znanje se, primjerice, nastojalo steći molitvama i posebnim prikazima. Newtonove bilješke uz Smaragdnu ploču usmjerene su na ponašanje tvari. Obje tradicije pridavale su pisanim riječima posebnu ulogu u stjecanju znanja, ali su nudile različite putove.
Ni ranija povijest Smaragdne ploče nije zatvoreno pitanje. Joseph Azize u eseju objavljenom na stranicama Harvard Divinity Schoola uspoređuje prijevode i predlaže kršćansko sirijsko okruženje njezina nastanka. To je jedno tumačenje, a ne konačno utvrđeno podrijetlo.
O Newtonovu čitanju sačuvani rukopis govori znatno određenije. Na njegovu stolu rečenica o vjetru koji nešto nosi postala je pitanje o kretanju materijala. Sačuvani listovi pokazuju koliko se rada moglo uložiti u pokušaj da nekoliko nejasnih redaka postane izvediv alkemijski postupak.
