Folklorni zapisi opisuju križeve koji su se čuvali iznad vrata i na krovnim gredama. Muzejske zbirke pokazuju raznolikost oblika koju je djelomično zasjenio televizijski znak.
Četverokraki križ ispleten od sitovine danas je jedan od prepoznatljivih irskih simbola. No križevi svete Brigite nisu oduvijek izgledali jednako. Muzejske zbirke i folklorni zapisi čuvaju dijamantne, kružne i isprepletene oblike, a širenju danas najpoznatijeg izgleda pridonijela je irska televizija u 1960-ima.
Predmet koji se stavljao iznad vrata radi zaštite ukućana tako je postao znak koji su gledatelji susretali na ekranima. Njegova povijest povezuje obiteljski život, poljoprivredni kalendar, regionalno umijeće izrade i različite predaje o Brigiti.
Zaštita doma, životinja i usjeva
Blagdan svete Brigite obilježava se 1. veljače. U tradicionalnom irskom kalendaru označavao je dolazak proljeća, uz Bealtaine, Lúnasu i Samhain kao druge važne točke u godišnjem ciklusu. Križevi su se postavljali u kuće i gospodarske zgrade, ondje gdje su obitelji željele zaštitu za ljude, stoku i buduću žetvu.
Materijali su bili dostupni u svakodnevnom okruženju. Od sitovine ili slame mogao se izraditi novi križ bez naručivanja skupoga predmeta. Izrada je ujedno bila dio obilježavanja blagdana: ukućani su sudjelovali u oblikovanju predmeta koji će ostati u njihovoj kući.
Takvi se predmeti mogu uspoređivati s drugim materijalnim tragovima vjerske prakse, primjerice s egipatskim stelama na kojima su prikazane uši. U oba slučaja važni su oblik predmeta, mjesto na kojem je postavljen i očekivanja njegovih korisnika. Usporedba ne podrazumijeva zajedničko podrijetlo tih običaja.
Zapis iz kuće u Moynaltyju
Folklorni zapis iz Moynaltyja u grofoviji Meath donosi konkretne upute. Michael Reilly zabilježio je kazivanje Patricka Reillyja o križevima izrađivanima uoči blagdana. Dva bi se štapića spojila, a slama dijagonalno plela od središta.
Gotovi križevi stavljali su se iznad kuhinjskih i ulaznih vrata te na krovne grede. Prema zapisu, starije su kuće mogle imati cijele redove križeva jer se oni na gredama nisu uklanjali. Za izradu se umjesto slame mogla upotrijebiti i uzica.
Zapis pripada zbirci nastaloj u sklopu školskog prikupljanja folklora pokrenutog 1937. Učenici su bilježili kazivanja starijih stanovnika svojih zajednica. Takva građa dokumentira običaje i sjećanja zabilježena u tom razdoblju. Ne određuje sama po sebi koliko je stoljeća star svaki opisani postupak.
Kako je televizija proširila jedan oblik
Regionalna raznolikost obuhvaćala je križeve s dva, tri ili četiri kraka te primjerke izrađene od drva, žice i tkanine. Galway City Museum navodi da je romboidni oblik nekada bio najrašireniji. Četverokraki križ od sitovine postao je prepoznatljiviji nakon što ga je Telefís Éireann u 1960-ima prihvatio kao televizijski znak.
Medij s velikom publikom mogao je jedan regionalni oblik prenijeti mnogo dalje od zajednica koje su ga izrađivale. Današnja prepoznatljivost zato nije pouzdana mjera njegove nekadašnje zastupljenosti. Različiti muzejski primjerci pokazuju koliko se lokalnih načina izrade krije iza poznatoga simbola.
Brigita između svetice i starije predaje
Ime Brigit pojavljuje se i uz raniju božicu povezanu s pjesništvom, obradom metala i liječenjem. University College Cork razmatra odnos tih predaja s tradicijom svete Brigite iz Kildarea. Imena, jezik i sačuvani tekstovi mogu pružiti tragove religijskog kontinuiteta.
To je drukčije pitanje od datiranja samoga pletenog križa. Zapisi o kućnoj uporabi nastali su mnogo kasnije od najranijih izvora o svetici i božici. Potrebno je zasebno pratiti povijest vjerskih likova i povijest konkretnih predmeta.
Reillyjev zapis pokazuje što se može pouzdanije rekonstruirati: materijal, način izrade, mjesto u kući i zaštitu koju su ljudi očekivali. Uz muzejske zbirke i povijest televizijskog znaka, ti podaci objašnjavaju kako se jedan kućni običaj održavao dok mu se javno prepoznatljiv izgled mijenjao.
