Natpisi na zavjetnim stelama s ušima imenuju božanstva kojima su pojedinci upućivali molitve. Muzejski predmeti iz Deir el-Medine i Memfisa približavaju nam taj osobni dio egipatskog vjerskog života.
Molitva izgovorena pred hramom mogla je nestati čim bi utihnuo glas. Uho isklesano u vapnencu moglo je ostati tisućama godina. Stari Egipćani ostavljali su takve predmete bogovima, pretvarajući želju da budu saslušani u trajan, vidljiv znak.
Na pojedinim kamenim stelama nalaze se čitavi nizovi ušiju. Neke su male i grubo obrađene, druge nose ime darovatelja i božanstva kojem je dar namijenjen. Ti mali darovi, mnogo skromniji od kraljevskih spomenika, svjedoče o osobnom odnosu vjernika s božanstvima.
Njihovo značenje ne proizlazi samo iz oblika. Natpisi, materijal i mjesto pronalaska zajedno pokazuju komu se netko obraćao i u kakvu je vjerskom okruženju želio ostaviti svoj zahtjev.
Četiri uha za Nebethetepet
U torinskom muzeju Museo Egizio čuva se stela koju je Usersatet posvetio božici Nebethetepet. Izrađena je od vapnenca, veličine 14 × 17,5 centimetara i debljine pet centimetara. Potječe iz Deir el-Medine pokraj drevne Tebe i pripada Novom kraljevstvu.
Na njoj su prikazana dva para ušiju. Natpis imenuje božicu kao onu koja sluša molitve i gospodaricu neba.
Četiri uha ne moraju biti pokušaj prikaza božičina tijela. Ponavljanje motiva moglo je pojačavati molbu za pozornost. Dok je svrha ponavljanja otvorena tumačenju, natpis jasno određuje kome je dar upućen.
Sačuvani natpis ne otkriva što je Usersatet tražio. Dar je mogao pratiti molbu ili zahvalu božici te biti dio dugotrajnijeg vjerskog odnosa.
Ptah i zavjetni darovi iz Memfisa
Drugi primjer vodi u Memfis. Global Egyptian Museum opisuje zavjetnu stelu posvećenu Ptahu, s čovjekom koji prinosi dar, imenom boga i motivom uha.
Predmet pripada skupini zavjetnih darova iskopanih ispod građevine iz ramesidskog razdoblja u hramskom prostoru. Zajedničko mjesto pronalaska pokazuje da se više darova povezivalo s istim svetištem. Molba da bog čuje vjernika imala je prepoznatljiv vizualni oblik.
Ipak, položaj predmeta pri iskopavanju nije nužno njegov prvotni položaj. Dar je mogao biti premješten, skupljen s drugima ili pohranjen nakon duljeg razdoblja izlaganja. Za prikaz života hrama važno je razlikovati mjesto gdje je stela pronađena od mjesta gdje su je ljudi izvorno mogli gledati.
Kada je cijeli dar bio jedno uho
Metropolitan Museum of Art čuva veliki kameni model uha s imenom Ramessumerysutekh, datiran približno u razdoblje od 1300. do 1200. godine prije Krista. Predmet je visok gotovo 30 centimetara i težak 5,9 kilograma.
Muzej takve modele povezuje sa stelama s ušima i tumači ih kao znak da se vjernik mogao osobno obratiti božanstvu. Primatelj je mogao biti Ptah, ali se običaj odnosio i na druge bogove.
Različita kvaliteta obrade, uključujući jednostavne predmete bez natpisa, upućuje na sudjelovanje ljudi izvan uskog kruga najbogatijih darovatelja. Grubo klesanje ipak nije izravan pokazatelj nečijeg imovinskog stanja. Moglo je ovisiti o vještini, namjeri ili okolnostima izrade.
Kameno uho također ne treba automatski shvatiti kao molbu za liječenje gluhoće. Prema Metovu tumačenju, prikazani dijelovi tijela ponajprije izražavaju vezu s božanskim, a ne bolest upravo tog organa.
Vjerski život izvan kraljevskih grobnica
Velike grobnice često određuju našu sliku Egipta. Zavjetne uši približavaju nam vjernike koji su osobnim darom nastojali privući pozornost boga.
Ne možemo čuti riječi izgovorene pri darivanju niti rekonstruirati svaku osobnu nevolju. Možemo usporediti imena, natpise i okolnosti nalaza. Oni pokazuju odnos u kojem je čovjek davao nešto trajno, a od božanstva očekivao da ga sasluša.
Uši bez ostatka tijela danas mogu izgledati neobično. Namjera koju izražavaju mnogo je razumljivija: ostaviti znak da nečija molitva ne bude zaboravljena.
