Rana stihovana kronika prenosi de Molayevo upozorenje o božanskoj pravdi. U njoj nema poznatog poziva imenovanim protivnicima s jednogodišnjim rokom; ta se verzija pojavljuje kasnije.
Posljednje riječi Jacquesa de Molaya, posljednjeg velikog meštra templara, postale su jedna od najpoznatijih priča o padu reda. U popularnim verzijama osuđenik s lomače poziva moćne protivnike pred Božji sud i određuje im precizan rok. Rana kronika donosi drukčije, općenitije upozorenje.
U tom se zapisu de Molay priprema za smrt, traži da može moliti i tvrdi da je nepravedno osuđen. Predaja o prokletstvu zato ima ranu podlogu, ali njezina poznata kasnija formulacija ne može se jednostavno pripisati tom tekstu.
Svjedočanstvo oblikovano u stihovima
Prizor je sačuvan u “Chronique métrique”, kronici povezanoj s Geoffroijem de Parisom. Bibliografski pregled Arlima opisuje djelo koje pokriva događaje od 1300. do 1316., sastavljeno početkom 14. stoljeća. Rukopis se čuva u Francuskoj nacionalnoj knjižnici.
U izdanju koje je J. A. Buchon priredio 1827. opis smaknuća nalazi se na stranicama 219–221. Pripovjedač predstavlja prizor kao događaj kojemu je svjedočio. To ga čini vrijednim izvorom bliskim vremenu događaja.
Ipak, tekst je sastavljen kao stihovana kronika. Izravno preneseni govor može sadržavati sjećanje, prepričavanje i književno oblikovanje. Zapis zato ne omogućuje pouzdanu rekonstrukciju njegovih točnih riječi.
Kakvo je upozorenje preneseno
Kronika opisuje de Molayevu obranu reda i tvrdnju da je osuda nepravedna. Dok ga vežu za lomaču, traži molitvu i poziva se na Boga koji zna da je osuđen nepravedno.
Potom mu pripisuje upozorenje da će one koji nepravedno osuđuju templare uskoro zadesiti nesreća i da će Bog osvetiti njihovu smrt. Traži i da mu lice bude okrenuto prema Djevici Mariji. Pripovjedač opisuje njegovu pribranost i reakciju prisutnih.
U tom odlomku nema poznatog poziva imenovanim protivnicima s točno određenim jednogodišnjim rokom. Rana verzija upućuje širu poruku o božanskoj pravdi. Razlika pomaže pratiti što je zapisano blizu samoga događaja, a što se pojavilo u kasnijem pripovijedanju.
Kako se razvija priča o prokletstvu
Upozorenje osuđenika može promijeniti značenje prizora smaknuća. Ljudi koji određuju smrt imaju zemaljsku moć, dok se osuđeni poziva na sud koji je izvan njihove kontrole. Takav odnos daje završnim riječima snažnu ulogu u pamćenju događaja.
Pad bogatog i utjecajnog vjerskog vojnog reda pružao je širi okvir za pitanja o politici, vjeri i pravdi. De Molayeva smrt mogla je predstavljati sudbinu svih templara. Kasniji autori mogli su naknadne događaje povezivati s njegovim upozorenjem i tako pojačavati dojam ostvarenog prokletstva.
Za istraživanje razvoja priče zato su važni datumi i tekstovi. Treba usporediti rane formulacije s kasnijima te utvrditi kada se pojavljuju određena imena i rokovi. Svaka verzija govori i o informacijama kojima je njezin autor raspolagao.
Prizor koji ostaje iza poznate formulacije
Rana kronika čuva ljudske pojedinosti: molitvu, fizičko vezivanje, obranu reda i ponašanje čovjeka pred smrću. Te pojedinosti pomažu u razumijevanju događaja i kada se točne riječi ne mogu potpuno rekonstruirati.
De Molayevo upozorenje već u ranom zapisu prelazi granicu između zemaljske presude i očekivane božanske pravde. Praćenje kasnijih dodataka omogućuje da se taj prizor čita preciznije, uz otvoreno pitanje kako je od njega nastala poznata templarska legenda.
