Sjemenke iz toskanskih bunara čuvaju genetske veze etruščanskih, rimskih i kasnijih loza. Istraživanje prati nastavak uzgoja i razmjenu biljnog materijala, dok se recepti vina istražuju drugim metodama.
Sadržaj članka
Osamdeset sjemenki grožđa iz starih bunara u Toskani sačuvalo je genetske tragove vinove loze uzgajane od etruščanskog razdoblja do srednjeg vijeka. Istraživanje iz 2026. povezuje uzorke iz Cetamure del Chianti s drugim drevnim i suvremenim lozama. Rezultati pomažu pratiti kontinuitet uzgoja i veze među udaljenim područjima.
Sjemenke dolaze iz slojeva koji se datiraju približno između 300. godine prije Krista i 1200. godine. Voda i manjak kisika pomogli su njihovu očuvanju. DNK tako pruža podatke o biljkama koje su nestale mnogo prije današnjih vinograda.
Najprije treba provjeriti očuvanost uzorka
Tim je kombinirao analizu DNK na razini genoma, blisku infracrvenu spektroskopiju i mjerenje oblika sjemenki. Važan početni korak bio je prepoznavanje uzoraka koji čuvaju dovoljno vlastitog genetskog materijala za usporedbu.
Drevna DNK raspada se na kratke i oštećene fragmente. Tlo može unijeti i kasniji genetski materijal. Razlikovanje tih izvora nužno je prije zaključivanja o odnosima među lozama.
Rezultati su predstavljeni u radu “Grapevine cultivation at Cetamura del Chianti” u časopisu Journal of Archaeological Science. Podaci sekvenciranja omogućuju daljnju provjeru i usporedbu s drugim uzorcima.
Ista linija mogla se održavati generacijama
Većina analiziranih sjemenki povezuje se s udomaćenom lozom namijenjenom proizvodnji vina. Čini se da se jedna klonska linija održavala više stoljeća, od etruščanskog do rimskog razdoblja na nalazištu.
Drugi uzorak pokazuje blisku vezu s rimskim grožđem iz Mont Ferriera u južnoj Francuskoj. Još jedan pokazuje srodnost sa suvremenom mađarskom sortom Baratcsuha szurke. Takve usporedbe upućuju na povijest biljnih linija i mogućeg prijenosa sadnog materijala.
Srodnost ne znači da je stari toskanski vinograd imao današnju sortu u potpuno istom obliku. Loze se mogu premještati, razmnožavati i križati, dok se načini njihova uzgoja mijenjaju.
Boja bobica ne otkriva okus vina
Genetski pokazatelji upućuju na to da je prevladavajuća klonska linija vjerojatno davala bijele bobice. Genetski podaci upućuju i na prisutnost loza s tamnim bobicama. Uzgoj u drevnom području Chiantija zato nije nužno bio ograničen na jednu boju grožđa.
Ti podaci ipak ne otkrivaju kako je vino pripremano. Prešanje, fermentacija, miješanje i skladištenje utječu na završni proizvod. Genetska analiza govori o nasljednim svojstvima biljke, dok su za način proizvodnje potrebni drugi kemijski i arheološki tragovi.
Jedna sjemenka također ne može potvrditi da je suvremeni vinograd genetski jednak starom nasadu. Za takav zaključak potreban je širi skup usporedivih podataka.
Politička promjena nije izbrisala uzgoj
Vinogradarstvo je u području Chiantija postojalo prije rimske vlasti. Očuvanje pojedine lozne linije preko te promjene pokazuje da se poljoprivredna praksa mogla nastaviti, uz prilagodbe upravljanja i razmjene.
Ranije istraživanje promjena veličine sjemenki oko 200. godine prije Krista razmatralo je nove načine upravljanja vinogradima. Oblik sjemenke ne mora značiti nagli dolazak potpuno drukčije loze. Usporedba genetskih podataka, mjerenja i arheološkog konteksta zato omogućuje preciznije praćenje onoga što se nastavilo i onoga što su uzgajivači mijenjali.
Citiraj ovaj članak
Za izvor navedi autora, naslov i poveznicu na ovaj članak.
Imaš pitanje, novi izvor ili upit za razgovor o ovoj temi? Javi mi se o ovom članku.
