Rosie Mulligan i Madeline Yanamara odabrale su nove čuvare pjesama i obreda Marlaloo. Snimanje, kartiranje i podučavanje omogućili su da se uz put kroz krajolik prenosi i znanje zajednice.
Pjesma prati dvije zmije kroz krajolik Zapadne Australije. Jedna izlazi iz špilje Linagoodung, poznate i kao Mount Anderson Cave, i putuje prema području druge. Mjesta na tom putu dobivaju imena. Za zajednicu Nyikina Warrwa ta je predaja vezana uz određena mjesta i ljude koji ih poznaju.
Predaja Marlaloo prenosi se pjesmom i povezana je s rijekom Martuwarra, odnosno Fitzroy. Njezin se put može zabilježiti na karti. No za prijenos pjesme i obreda potrebni su ljudi koji ih poznaju, novi čuvari koji će ih učiti te odluka starješina o tome komu se znanje povjerava.
Više od četrdeset godina bez izvođenja
Prema javnom prikazu projekta na stranicama AIATSIS-a, ciklus pjesama u razdoblju opisanom u projektu nije se izvodio više od četrdeset godina. Rosie Mulligan i Madeline Yanamara, starješine koje su čuvale to znanje, strahovale su da bi mogao nestati.
Za nastavak predaje odabrale su Edwina Mulligana i Marka Colesa Smitha te im povjerile pjesme i obred za buduće naraštaje. Njihovo podučavanje bilo je dio projekta, uz snimanje i kartiranje puta.
Anne Poelina, pripadnica zajednice Nyikina Warrwa, opisuje putovanje sa starješinama, bilježenje položaja GPS-om i snimanje. Zajedno su sačuvani izvedba, nazivi mjesta i objašnjenja. O tome što se može zabilježiti i podijeliti odlučivali su nositelji znanja.
Što karta može sačuvati
Oznaka na karti pokazuje gdje se mjesto nalazi. Ne može otpjevati riječi, objasniti obred ni odrediti tko ga smije voditi. Te se ovlasti i vještine prenose među ljudima.
Snimka može preživjeti i nakon što više nema nikoga tko razumije njezin puni kontekst. Starješine su zato istodobno radile na dokumentiranju i na odabiru nasljednika. Karta bilježi put, a podučavanje omogućuje nastavak izvođenja pjesme i obreda.
Engleski izraz songline obuhvaća odnose između priče, pjesme, krajolika i znanja. Nacionalni muzej Australije, u prikazu nastanka izložbe o Sedam sestara, objašnjava da uz putovanja predaka ti odnosi mogu uključivati navigaciju, izvore hrane i vode te opasnosti u krajoliku.
Svaka takva predaja pripada određenoj zajednici. Marlaloo ima vlastite čuvare i obred. Javno dostupni prikaz obuhvaća samo znanje koje su njegovi čuvari odlučili podijeliti.
Znanje koje ostaje u rukama zajednice
Starješine su određivale što će postati javno dostupno, a što ostaje unutar zajednice. Tako su uz sadržaj predaje sačuvale i pravo odlučivanja o njezinu prenošenju.
Slična potreba da se prikaz mjesta poveže s ljudima koji mu pripadaju pojavljuje se i u Chiribiqueteu u Amazoniji. I ondje fotografije i karte prikazuju samo dio mjesta čije značenje poznaju zajednice povezane s njim.
Snimke i karte projekta Marlaloo čuvaju izvedbu i put kroz krajolik. Nastavak predaje ovisi i o radu Edwina Mulligana i Marka Colesa Smitha, kojima je povjereno da pjesme uče, izvode i prenose sljedećim naraštajima.
