U Khirbet Qani pronađeni su ostaci židovskog sela i kasnije kršćansko svetište. Nalazi podupiru njegov status kandidata za biblijsku Kanu, ali hodočasnička predaja sama ne potvrđuje mjesto evanđeoske svadbe.
Špilja usječena u stijenu, kamena polica i dvije posude dio su arheološke priče o Khirbet Qani u Galileji. Nalazište je jedan od kandidata za biblijsku Kanu, selo u kojem Evanđelje po Ivanu smješta svadbu na kojoj je Isus pretvorio vodu u vino.
Arheolozi su ondje pronašli ostatke drevnog židovskog naselja i kasnijeg kršćanskog svetišta. Ostaci sela govore o njegovim stanovnicima, dok svetište pokazuje kako su kasniji vjernici povezivali to mjesto s evanđeoskom pričom.
Naselje i svetište pripadaju različitim razdobljima. Hodočasničko svetište može sačuvati lokalnu predaju, ali ne može samo potvrditi položaj sela iz prvog stoljeća.
Kakvo je selo bilo u Khirbet Qani?
Iskopavanja su započela 1998. pod vodstvom Douglasa Edwardsa, a važnu je ulogu poslije preuzeo Tom McCollough. Akademski katalog Kinnereta bilježi sinagogu i istraživanja nalazišta.
U prikazu McColloughovih nalaza navode se obredna kupališta, novac i ulomak keramike s hebrejskim natpisom. Ti nalazi podupiru identifikaciju židovskog naselja, kakvo odgovara okruženju opisanom u Evanđelju.
Slično ime nije dovoljno za pouzdanu identifikaciju. Treba povezati geografiju, vrijeme naseljavanja i obilježja zajednice. Kada se ti neovisni podaci podudaraju, argument postaje uvjerljiviji. Nalazi iz različitih razdoblja ne mogu se bez dodatnih dokaza pripisati istom događaju.
Špilja u kojoj se priča mogla uprizoriti
U špiljskom kompleksu zabilježeni su križevi i grčki natpisi, uz dokaze kršćanske uporabe kroz bizantsko i križarsko razdoblje. Poklopac sarkofaga ponovno je upotrijebljen i protumačen kao oltar. Na obližnjoj polici stajale su dvije kamene posude, a istraživači su procijenili da je bilo mjesta za dodatne.
Poveznica sa šest kamenih posuda iz Ivanova opisa svadbe privlačna je. No riječ je o mogućem tumačenju kasnijeg hodočasničkog uređenja, a ne o identificiranim posudama sa same svadbe.
Takav je prostor vjernicima mogao omogućiti da poznatu priču povežu s opipljivim predmetima i mjestom za molitvu. Za arheologa je važno i to iskustvo. Što su hodočasnici očekivali vidjeti? Kako su natpisi, posude i oltar oblikovali njihovo razumijevanje Kane?
Odgovori se mogu tražiti u svetištu čak i dok se raspravlja o položaju izvornog sela. Kasnija predaja ima vlastitu povijest koju ne treba svesti na potvrdu ili opovrgavanje jednog starijeg događaja.
Kada su se koristile preše za vino?
Terenski pregled Yoava Lerera, objavljen 2012. za Izraelsku upravu za starine, zabilježio je 34 lokaliteta u okolnom krajoliku. Među njima su cisterne, kamenolomi, grobne špilje, poljoprivredne terase i preše za vino.
Preše za vino privlačan su detalj u priči o Kani, ali pregled ne daje pojedinačni datum za svaku od njih. Bez podatka o vremenu gradnje i uporabe ne mogu se povezati sa svadbom iz prvog stoljeća.
Nalazi umjesto toga pokazuju krajolik u kojem su ljudi kroz različita razdoblja skupljali vodu, vadili kamen i obrađivali padine. Na istom su prostoru ostajali tragovi više zajednica, pa blizina dvaju predmeta ne znači automatski da su suvremeni.
Istraživanja Khirbet Qane obuhvaćaju dva povezana pitanja: odgovara li antičko naselje Kani iz Evanđelja i zašto su ga kasniji kršćani odabrali kao odredište hodočašća.
Križevi, natpisi i posude svjedoče o kasnijem hodočasničkom životu. Identifikacija antičkog sela ostaje otvorena: hodočasnička predaja sama ne dokazuje da se evanđeoski događaj zbio upravo ondje.
