Lovecraftova pripovijetka iz 1924. oslanja se na Houdinijevu slavu majstora bijega, stvarne egipatske spomenike i pripovijedanje u prvom licu, zbog čega izmišljeni podzemni užas poprima dojam osobnog svjedočanstva.
Harry Houdini spušta se u tamu vezanih ruku i nogu. Uže se odmata, a piramide iznad njega kao da skrivaju prostor mnogo veći od onoga koji posjećuju turisti. Za čovjeka poznatog po bijegu iz nemogućih zamki, konopci su rješiv problem. Ono što ga čeka na dnu nije.
Taj prizor pripada pripovijetci Under the Pyramids, koju je H. P. Lovecraft napisao za Houdinija. Prvi je put objavljena u trobroju časopisa Weird Tales za svibanj, lipanj i srpanj 1924., pod naslovom Imprisoned with the Pharaohs. Bibliografski zapis povezuje oba naslova s istim djelom.
Riječ je o fikciji. No pripovijedanje u prvom licu, stvarni spomenici i slavno ime pripovjedača daju joj dojam osobnog svjedočanstva. Upravo na toj uvjerljivosti počiva dio njezina učinka.
Bijeg koji odjednom više nije dovoljan
Houdinijevo ime određuje čitateljeva očekivanja prije nego što započne podzemni užas. Nepoznati putnik vezan konopcima mogao bi biti bespomoćan. Ovaj pripovjedač ima profesionalni razlog vjerovati da će se osloboditi.
Lovecraft tu sigurnost postupno potkopava. Spretnost može pomoći pri oslobađanju od konopaca, ali njegov zamišljeni Egipat donosi opasnost kojoj takva vještina ne mora biti dorasla. Čitatelj očekuje bijeg, a zatim počinje sumnjati hoće li povratak na površinu uopće biti moguć.
Poznata osoba može izmišljenim događajima dati privid vjerodostojnosti. Houdinijeva prepoznatljivost pomaže čitatelju prihvatiti glas pripovjedača, ali nije dokaz da se opisano putovanje dogodilo.
Uže kao mjera dubine i straha
U izvornom tekstu podzemni je prostor sve teže procijeniti. Spuštanje traje zastrašujuće dugo, a količina užeta poslije naizgled potvrđuje golemu dubinu. Gubitak svijesti dodatno narušava pripovjedačevu sigurnost u vlastito iskustvo.
U mraku nema uobičajenih orijentira. Uže, koje bi trebalo pomoći pri procjeni udaljenosti, postaje izvor straha. Sličan obrat slijedi sa strujanjem zraka: ono najprije obećava put prema izlazu, a zatim postaje još jedan razlog za sumnju.
Čitatelj zajedno s pripovjedačem tumači strujanje zraka, uže i druge tragove, ali nijedan mu ne daje pouzdanu predodžbu o prostoru. Arheološki izvještaj zahtijevao bi izmjerene dimenzije, točno mjesto i dokumentaciju; pripovijetka učinak postiže upravo uskraćivanjem takve sigurnosti.
Sfinga u razmjerima Lovecraftova užasa
Na kraju priče biće koje je djelovalo cjelovito pokazuje se tek kao dio nečega mnogo većeg. Pitanje što je Sfinga izvorno prikazivala poprima groteskne razmjere. Poznati spomenik postaje polazište za zamišljenu prisutnost koja ga nadmašuje.
Giza već svojom veličinom izaziva divljenje. Lovecraft ispod nje gradi svijet u kojem vidljivo postaje tek mali dio cjeline. Taj književni postupak potiče čitatelja da ponovno pogleda poznati oblik i zapita se što još može skrivati.
Lovecraft stvarnu arheologiju koristi kao polazište za izmišljeni podzemni svijet. Njegovi prizori ne govore o tome što je doista pronađeno ispod Gize.
Pri čitanju treba primijetiti i kako su prikazani egipatski vodiči i stanovnici. Nepovjerenje i ponižavajući opisi sudjeluju u stvaranju prijetnje. Oni svjedoče o predrasudama teksta, a ne o ljudima koji žive oko Gize.
Lovecraftova zbirka na Sveučilištu Brown čuva rukopise, pisma i izdanja koja omogućuju proučavanje nastanka njegovih djela. Iz te se dokumentacije može proučavati i način na koji je književnost 20. stoljeća zamišljala drevni Egipat.
Napetost pripovijetke počiva na Houdinijevu uvjerenju da se može izvući iz fizičke zamke. Lovecraft mu daje zamku kojoj se razmjeri neprestano mijenjaju. Više od stoljeća poslije, ta ideja još može učiniti poznate piramide uznemirujućima.
