Goodwin i Mummery povezali su kasnije izbacivanje materijala nakon razaranja zvijezda s padom sjaja akrecijskog toka. Sličan prijelaz opažen je kod crnih rupa različitih masa.
Sadržaj članka
Istraživanje događaja u kojima crna rupa razara zvijezdu upućuje na mogući zajednički prag za kasnije izbacivanje materijala. Druga faza odljeva pojavljuje se kada sjaj akrecijskog toka padne na približno dva posto Eddingtonove vrijednosti. Sličan prijelaz opažen je i kod crnih rupa zvjezdanih masa, što upućuje na to da bi isti mehanizam mogao djelovati u sustavima vrlo različitih veličina.
Adelle Goodwin i Andrew Mummery povezali su opservacije različitih valnih duljina s modelima dotoka materijala. Cilj je bio utvrditi u kojem se dijelu promjenjive aktivnosti pojavljuju odljevi, umjesto promatrati samo njihov ukupni sjaj.
Razorena zvijezda omogućuje praćenje promjene
Kada zvijezda prođe preblizu supermasivnoj crnoj rupi, plimne sile mogu nadvladati gravitaciju koja je drži na okupu. Dio materijala odlazi, a drugi se vraća i oblikuje vrući tok oko crne rupe.
Takav plimni poremećaj omogućuje praćenje razvoja tijekom mjeseci i godina. Uobičajene promjene akrecijskog toka supermasivnih crnih rupa često se odvijaju mnogo sporije.
Crne rupe zvjezdanih masa mogu promijeniti stanje znatno brže. Događaji razaranja zvijezda zato nude mogućnost usporedbe njihove dinamike s mnogo većim sustavima.
Materijal se izbacuje u dvije faze
Tim je povezao optičke, ultraljubičaste, rendgenske i radiopodatke. Modeli su omogućili usporedbu brzine dotoka s pojavom materijala koji se izbacuje iz okolnog toka.
Prva faza može nastati kada sjaj akrecijskog toka prelazi Eddingtonovu granicu. Druga se pojavljuje kasnije, dok aktivnost slabi. Prema otvorenom radu autora, karakteristični prijelaz približava se vrijednosti 0,02 puta Eddingtonova sjaja.
Eddingtonov sjaj označava teorijsku granicu pri kojoj se tlak zračenja izjednačuje s gravitacijskim privlačenjem. Postotak zato omogućuje usporedbu sustava koji se jako razlikuju po apsolutnoj veličini.
Sličan prag kod crnih rupa različitih masa
Autori prag uspoređuju s promjenama stanja akrecije opaženima kod manjih crnih rupa. Slaganje upućuje na fiziku toka koja bi mogla vrijediti od zvjezdanih do supermasivnih razmjera.
Studija u časopisu Nature Astronomy predlaže zajedničko ponašanje dotoka i odljeva. To ne znači da svaki objekt proizvodi isti oblik mlaza pri potpuno jednakom udjelu Eddingtonova sjaja.
Magnetska polja, struktura diska i okolni plin mogu utjecati na razvoj. Zato autori uspoređuju sjaj izražen kao udio Eddingtonove vrijednosti, a ne apsolutnu količinu emitiranog zračenja.
Radiozračenje ne prati samo početak izbacivanja
Vidljivost odljeva ovisi o smjeru gledanja i međudjelovanju s okolišem. Materijal može dati jači radiosignal tek kada dođe u kontakt s okolnim plinom. Zato vrijeme detekcije zahtijeva odgovarajuće modeliranje.
Rijetki događaji i ograničene opservacije ostavljaju raspon nesigurnosti. Novi plimni poremećaji mogu provjeriti pojavljuju li se kasniji odljevi pri usporedivim akrecijskim vrijednostima.
Daljnje praćenje tih izvora trebalo bi pokazati pojavljuju li se kasniji odljevi redovito pri istom udjelu Eddingtonova sjaja. Time bi se provjerilo vrijedi li predloženi prag za širi raspon crnih rupa.
Citiraj ovaj članak
Za izvor navedi autora, naslov i poveznicu na ovaj članak.
Imaš pitanje, novi izvor ili upit za razgovor o ovoj temi? Javi mi se o ovom članku.
