Dvije jame u Bulfordu mogle su držati stupove usmjerene prema ljetnom izlasku i zimskom zalasku Sunca, u vrijeme najranijih zemljanih radova u Stonehengeu, prije njegova monumentalnog kamenog sklopa.
Od drvenih stupova ostale su samo jame. Njihov raspored u Bulfordu, nedaleko od Stonehengea, upućuje na mogućnost da su ljudi prije približno pet tisuća godina tim stupovima označavali položaje Sunca. Rekonstrukcija tadašnjeg neba i obzora pokazala je da bi dva stupa, udaljena oko 120 metara, mogla označavati izlazak Sunca na ljetni i njegov zalazak na zimski solsticij.
Tim organizacije Wessex Archaeology objavio je nalaz 18. lipnja 2026, na temelju iskopavanja provedenih od 2015. do 2017. Aktivnosti na nalazištu povezuju se s razdobljem oko 2950. godine prije Krista. To ih smješta u vrijeme najranijih zemljanih radova u Stonehengeu, prije njegova poznatog kamenog sklopa.
U usporedbi s golemim kamenim blokovima, dva drvena stupa izgledaju skromno. Ako je njihov raspored bio namjeran, stupovi su okupljenim ljudima mogli označavati unaprijed određeni položaj Sunca na obzoru.
Ista os za ljeto i zimu
Na lokalitetu je zabilježeno 48 jama. Predloženi raspored dvaju stupova odgovara jednoj osi: u jednom smjeru izlasku Sunca na ljetni solsticij, a u suprotnom zalasku na zimski. S različitih krajeva iste osi mogla su se promatrati oba događaja.
Fabio Silva rekonstruirao je drevno nebo, krajolik i lokalni obzor. Prema objavljenoj analizi, smjer između stupova podudara se s tim položajima Sunca uz odstupanje do približno jednog stupnja.
U okolnim jamama pronađeni su keramika, životinjske kosti, obrađeni kremen i ugljen. Istraživači ih povezuju s okupljanjima i gozbama. Kremeni nož u obliku diska također su razmatrali kao mogući solarni simbol. Njegov oblik dopušta takvo tumačenje, ali ne određuje sam po sebi značenje predmeta.
Zašto je obzor važan
Dvije točke na tlu određuju smjer. Da bi se provjerila moguća astronomska namjena, potrebno je utvrditi odgovara li taj smjer nebeskom događaju kakav se mogao vidjeti s nalazišta u vrijeme njegova korištenja.
Brdo na obzoru odgađa trenutak kada se Sunce prvi put pojavi. Niži obzor daje drukčiji prizor. Suvremeni podatak o smjeru izlaska Sunca stoga ne može zamijeniti rekonstrukciju stvarnog pogleda s lokaliteta.
Važno je i vrijeme. Nagib Zemljine osi postupno se mijenja, pa za treće tisućljeće prije Krista treba izračunati tadašnji položaj Sunca. Današnji se solsticij ne može jednostavno preslikati u prošlost.
Malo kutno odstupanje podupire pretpostavku o poravnanju, ali važan je i arheološki kontekst. Među brojnim jamama treba obrazložiti izbor upravo tih dviju i pokazati da su pripadale istom rasporedu. Datiranje i međusobni odnos tragova podupiru ili slabe tvrdnju o namjernom poravnanju.
Krajolik prije kamenog kruga
English Heritage opisuje vezu glavne osi Stonehengea sa solsticijima. Zimsko zalazeće Sunce bilo je usmjereno prema njegovu najvećem trilitonu, paru uspravnih blokova s trećim položenim preko njih.
Stupovi u Bulfordu mogli su služiti praćenju sezonskog kretanja Sunca prije gradnje poznatog kamenog sklopa. Drveni raspored pripada približno istom razdoblju kao najraniji zemljani radovi u Stonehengeu, a prethodi njegovu kasnijem monumentalnom rasporedu kamenja.
Stonehenge je pripadao širem svijetu neolitičkih zajednica, o kojem govori i veza s Orknejima i Skara Braeom. Bulford tom krajoliku dodaje mogući trag okupljanja organiziranog oko Sunčeva položaja.
Sama os ne otkriva što je solsticij značio sudionicima. Mogao je biti povezan sa sezonskim ritmovima, zajedničkim obredom ili vjerovanjima koja se više ne mogu potpuno rekonstruirati. Ostaci hrane i posuda ipak upućuju na ljude koji su ondje boravili i okupljali se.
Ako je poravnanje bilo namjerno, za označavanje važnog trenutka u godini bila su dovoljna dva komada drva i poznat obzor. Drvo je nestalo, ali položaj jama omogućuje rekonstrukciju pogleda prema tadašnjem solsticijskom Suncu.
