Zapadno Rimsko Carstvo urušilo se na prijelazu iz 4. u 5. stoljeće, nakon gotovo 500 godina prevlasti u antičkom svijetu. Povjesničari su više puta pokušali sustavno objasniti uzroke njegova pada, razmatrajući vojnu strategiju, porezni pritisak, gospodarske potrese i druge okolnosti koje su postupno nagrizale rimski poredak. U raspravama se često pojavljuje i pitanje datuma završetka, jer dio autora kraj veže uz 476. godinu, dok drugi smatraju da se rimska državna ideja nastavlja kroz Bizant, pa kao konačnu točku navode 1453. i osmansko osvajanje Carigrada. Bez obzira na prijepore oko “kraja”, niz prepoznatljivih procesa čini jasno uočljiv put prema raspadu zapadnog dijela carstva.
U nastavku slijedi osam često isticanih čimbenika koji se povezuju s propadanjem jedne od najsnažnijih država svjetske povijesti, od vanjskih pritisaka na granicama do unutarnjih gospodarskih i političkih lomova.
Pritisak izvana i lomovi na granicama
Najvidljiviji poticaj propadanju bila je serija vojnih poraza koje su rimske legije pretrpjele od vanjskih napadača. Rim se s germanskim plemenima sukobljavao stoljećima, no nakon oko 300 godina pritisak takozvanih “barbarskih” skupina, među kojima su bili i Goti, postao je nekontroliran. Iako su Rimljani u 4. stoljeću još uspijevali odolijevati germanskim prodorima, 410. godine vojska pod vodstvom vizigotskog kralja Alarika osvojila je i opljačkala Rim, središnji simbol carstva i “Vječni grad”. U desetljećima koja su slijedila carstvo je živjelo pod stalnim pritiskom, sve do 455. godine, kada je Rim ponovno zauzet, ovaj put u vandalskom pohodu.
Konačan politički lom tradicionalno se veže uz 476. godinu. Tada je germanski vođa Odoakar digao bunu i svrgnuo posljednjeg rimskog cara na Zapadu, Romula Augusta. Nakon tog trenutka nitko na Apeninskom poluotoku više nije nosio naslov rimskog cara, pa se 476. uobičajeno navodi kao godina pada Zapadnog Rimskog Carstva.
U pozadini tih događaja djelovao je i širi poticaj migracijama. U kasnom 4. stoljeću prodori Huna u Europu potisnuli su germanska plemena prema rimskim granicama. Rim je Vizigotima dopustio naseljavanje na području carstva južno od Dunava, ali način na koji su rimske vlasti postupale prema skupinama koje su tražile zaštitu pokazao se pogubnim. Prema navodu povjesničara Amijana Marcelina, rimski su upravitelji izgladnjele Gote prisiljavali da prodaju vlastitu djecu u ropstvo kako bi smjeli jesti pseće meso. Takvim postupcima Rim je stvorio opasnog neprijatelja unutar vlastitih granica.
Kad su prilike postale neizdržive, Goti su digli ustanak i krenuli prema središtu carstva. Rimljani su nakratko uspjeli postići krhko primirje, no 410. godine Alarik je brzim napadom zauzeo Rim. Nakon konačnog sloma Zapada, germanska plemena Vandala i Saksonaca mogla su se usmjeriti na druge ciljeve, pa je uslijedio postupni prodor prema Britaniji, Španjolskoj i Sjevernoj Africi.
Gospodarstvo, politika i promjena društva
Uz napade izvana, Zapad je nagrizala i unutarnja nestabilnost potaknuta gospodarskim krizama. Neprestani ratovi i prekomjerna potrošnja iscrpljivali su državnu blagajnu, dok su visoki porezi i inflacija stvarali sve dublji jaz između malobrojnih bogatih i mase siromašnih. Kako bi izbjegli oporezivanje, mnogi pripadnici rimskog plemstva napuštali su središta i povlačili se na provincijske posjede, gdje su gradili vlastite, zatvorene lokalne sustave nalik feudalnim “državicama”. Pritom je carstvo imalo i sve izraženiji manjak radne snage, jer se gospodarstvo uvelike oslanjalo na robove koji su obrađivali zemlju i obavljali većinu zanata.
Rimska vojna moć stoljećima je stalnim osvajanjima dovodila nove zarobljenike i tako opskrbljivala sustav radnom snagom. No kada su osvajanja stala, već od 2. stoljeća, robovi potrebni za održavanje gospodarstva počeli su ponestajati, a ranije nagomilana ratna bogatstva postupno su se topila. Dodatni udarac došao je u 5. stoljeću osvajanjem Sjeverne Afrike, koje se pripisuje Vandalima. Time su Zapadu oduzeti važni izvori dobara, a vandalski gusarski napadi počeli su ometati trgovinu na Sredozemlju. Uz slabljenje trgovine i trajne nestašice poljoprivrednih proizvoda, Zapadno Rimsko Carstvo postupno je gubilo ulogu europskog hegemona.
U isto vrijeme mijenjao se i sam ustroj carstva. Na kraju 3. stoljeća car Dioklecijan podijelio je državu na dva dijela, zapadni s administrativnim središtem u Milanu i istočni koji je bio povezan s Bizantom, kasnije preimenovanim u Konstantinopol. U kratkom roku ta je podjela olakšala upravljanje, ali su s vremenom veze između dviju polovica slabile. Istok i Zapad nisu uspijevali zajednički štititi posjede od vanjskih napadača, a sporovi oko resursa i vojne pomoći bili su učestali.
Kako je jaz rastao, pretežno grčkoga govornog područja na istoku bogatilo se, dok je latinski Zapad sve dublje tonuo u gospodarske krize. Istodobno je jačanje istoka neizravno preusmjeravalo barbarske pljačkaške pohode prema slabijem zapadu. Carevi poput Konstantina osiguravali su obranu Konstantinopola pretvarajući ga u teško osvojivu utvrdu, dok je Rim, za mnoge na istoku ponajprije simboličan, ostajao slabije zaštićen. Zapadni politički sustav slomio se u 5. stoljeću, dok je Bizantsko Carstvo na istoku, prolazeći kroz različite oblike vlasti, nadživjelo Zapad za oko 1.000 godina prije nego što je palo pod udarima osmanskih osvajanja.
Rastući problem bila je i veličina carstva te cijena njegova održavanja. U razdoblju vrhunca Rim se prostirao od Atlantskog oceana do obala Eufrata u Maloj Aziji, a upravljanje tako velikim prostorom redovito je predstavljalo administrativni teret. Ni uz razvijenu cestovnu mrežu Rimljani nisu mogli dovoljno brzo komunicirati kako bi učinkovito upravljali provincijama. Carstvo je moralo održavati velik broj legija, i radi obrane granica i radi smirivanja nemira u provincijama.
U 2. stoljeću car Hadrijan započeo je gradnju svoje poznate utvrde u Britaniji, s ciljem učvršćivanja granice i sprječavanja upada na rimski teritorij. No troškovi vojne “mašinerije” nastavili su rasti, dok se manje novca usmjeravalo u tehnološke inovacije. Civilna infrastruktura postajala je zastarjela i zapuštena, a mnogi su sustavi propadali zbog nemarnog održavanja.
Politička kriza dodatno je produbila probleme. Slaba i neodlučna vladavina rimskih vođa pogoršavala je stanje, osobito u razdoblju 2. i 3. stoljeća, kada je položaj cara postao iznimno opasan. Građanski ratovi potresali su državu, a u svega 75 godina čak je 20 ljudi nosilo naslov cara, često nakon što bi prethodnik bio ubijen. Pretorijanska garda, careva tjelesna straža, ubijala je vladare i postavljala nove prema vlastitim interesima, a zabilježeno je i da je jednom “prodala” carski položaj na svojevrsnoj dražbi, predajući ga najvišem ponuđaču.
Raspad političkih normi zahvatio je i Senat. Političari nisu uspijevali ograničiti samovolju careva, a politička klasa opisuje se kao duboko korumpirana. Kako se stanje pogoršavalo, sve više rimskih građana gubilo je povjerenje u političke vođe, a među običnim stanovništvom slabila je i ona vrsta identiteta i pripadnosti koju su ranije generacije povezivale s činjenicom da su “građani Rima”.
Uz te procese, važno mjesto u raspravama zauzima i širenje kršćanstva te promjena društvenih vrijednosti. Slabljenje Rimskog Carstva vremenski se podudara s rastom nove religije. Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvo je legalizirano, a 380. godine car Teodozije I. podigao ga je na razinu jedine službene religije. Time je okončano stoljeće progona kršćana, ali su se istodobno potkopavali temelji tradicionalnih rimskih moralnih vrijednosti.
Kršćanstvo je potisnulo politeistički panteon, u kojem se i cara štovalo i izjednačavalo s božanstvima, te je moralni naglasak pomaknulo s dobrobiti zajednice prema afirmaciji pojedinca. Usto, najviši predstavnici nove Crkve stjecali su sve veći svjetovni utjecaj i moć u političkim poslovima države. Ipak, u ovakvom tumačenju naglašava se da je doprinos religijskih promjena slabiji u odnosu na gospodarske, vojne i upravne čimbenike, te da su se promjene ponajprije očitovale u privatnom i društvenom životu, kroz preoblikovanje odnosa u smjeru individualizma.
Na kraju, slom Zapada pratio je i postupni pad učinkovitosti rimskih legija. Rim je veći dio svoje povijesti bio vodeća vojna sila antičkog svijeta, no u razdoblju propadanja nekadašnja snaga vojske sve je više pripadala prošlosti. Nemogućnost da se u dovoljnom broju regrutiraju slobodni građani navela je careve poput Dioklecijana i Konstantina da u vojsku uključuju plaćenike izvana. Broj germanskih ratnika, uključujući Gote, rastao je do te mjere da je u rimskom društvu latinska riječ za “ratnika” postupno bivala potiskivana izrazom “barbar”.
Iako su ti vojnici često bili hrabri i vješti, njihova odanost carstvu opisuje se kao slaba. Zapovjednici plaćenika težili su vlastitoj slavi, što je nerijetko završavalo okretanjem protiv Rimljana. U tom smislu, dio povijesnih izvora ističe paradoks završnice, jer su se među onima koji su pljačkali Rim i doveli Zapadno Rimsko Carstvo do kraja nalazili i pojedinci koji su odrasli i napredovali unutar hijerarhije rimskih legija.
