Nekadašnji trgovački, vjerski i upravni centri danas su često tek obrisi pod dinama Arabije, Sahare ili na rubovima suhih riječnih korita u Južnoj Aziji. Propast tih gradova nije bila trenutna, nego je najčešće slijedila spor ritam promjene klime, pomicanja rijeka i iscrpljivanja izvora vode. Ruševine zato nisu samo arheološki tragovi prošlosti, nego i svjedočanstvo o granicama ljudske prilagodbe kada se okoliš počne mijenjati brže od zajednica koje o njemu ovise.
U Arabiji se stoljećima prenosila predaja o Ubaru, “izgubljenom gradu” smještenom u srcu Puste četvrti. U islamskoj tradiciji povezuje se s Iramom od stupova, gradom koji je, prema predaji, kažnjen zbog oholosti i bogatstva. Dugo se nije znalo postoji li uopće povijesna osnova za takve priče, jer su tragovi bili skriveni u golemim pješčanim prostranstvima.
Preokret je došao 1990-ih, kada su satelitske snimke istraživačima pomogle uočiti mrežu starih karavanskih putova koji se spajaju na lokaciji blizu Shisra u Omanu. Ekspedicija koju je podupirala NASA zatim je na tom području usmjerila iskopavanja. Otkrivene su ruševine utvrđene postaje izgrađene iznad vapnenačke šupljine, što je pokazalo da je riječ o stratešnoj točki na putovima trgovine i kretanja kroz pustinju.
S vremenom je došlo do urušavanja podzemne šupljine i nastanka ponora koji je destabilizirao naselje. Istodobno su se lokalni klimatski uvjeti pogoršavali, a pijesak je postupno prekrivao ostatke, brišući ih s površine. Na mjestu koje se dovodi u vezu s Ubarom danas dominira praznina ponora i skromni tragovi zidova, što upućuje na kombinaciju geoloških procesa i dugotrajnog isušivanja kao ključnih čimbenika nestanka.
Sličan obrazac vidi se i u Nigru, gdje se u pustinji uzdižu ruševine Djada, niza napuštenih utvrda i naselja građenih od kamena i ćerpiča. Podrijetlo lokaliteta nije do kraja razjašnjeno, no povjesničari procjenjuju da je područje cvjetalo između 9. i 15. stoljeća. Arhitektura i raspored ostataka upućuju na zajednice koje su se oslanjale na dostupnost vode i na mogućnost poljoprivrede u uvjetima koji su tada bili povoljniji nego danas.
Kako se Sahara širila prema jugu, bunari su presušivali, a poljoprivreda je postajala neodrživa. Uz okolišne pritiske, važnu ulogu imale su i društvene okolnosti, uključujući sukobe i napade nomadskih skupina, koji su dodatno slabili sposobnost naselja da preživi. Kada su europski istraživači stigli u 19. stoljeću, Djado je već bio gotovo potpuno napušten, s tornjevima djelomično zatrpanima dinama i tragovima života svedenima na ruševine.
U Libiji se nalazi Ghirza, rimska ispostava koja je u pustinjskom okruženju uspjela procvjetati zahvaljujući inženjerskim rješenjima. U 2. i 3. stoljeću nove ere Rimljani su ondje izgradili razrađene sustave navodnjavanja kako bi uhvatili rijetke pustinjske oborine. Takvi su sustavi omogućili uzgoj maslina, smokava i žitarica na prostoru koji se na prvi pogled čini neprikladnim za stabilnu poljoprivredu.
Ghirza je opstala stoljećima, a mauzoleji i hramovi svjedoče o društvu koje je ulagalo u trajne građevine i lokalnu infrastrukturu. No slabljenjem rimskog utjecaja u Sjevernoj Africi slabila je i organizacija potrebna za održavanje brana, kanala i nasipa. Bez redovitog održavanja sustavi su postupno otkazivali, a pustinja je ponovno preuzela prostor koji je ljudskim naporom privremeno bio stavljen pod kontrolu.
Rijeke koje su presahnule i gradovi koji su utihnuli
Na istoku, u dolinama drevnih rijeka, propast urbanih središta civilizacije doline Inda pokazuje koliko je voda temelj dugotrajnog razvoja. Između 3300. i 1300. godine prije nove ere gradovi poput Mohenjo-dara i Harappe razvili su napredno urbanističko planiranje, složene trgovačke mreže i sofisticirano upravljanje vodom. Njihova je stabilnost, međutim, ovisila o rijekama koje su donosile plodnost i povezivale naselja u širu mrežu razmjene.
S vremenom su se ključni vodni tokovi počeli mijenjati. Posebno se ističe rijeka Sarasvati, čiji su se tok i dostupnost vode, prema navodima, mijenjali ili slabili zbog tektonskih promjena i klimatskih pomaka. Posljedice su se prelijevale na poljoprivredu, zatim na trgovinu, a na kraju i na demografiju, što je dovelo do postupnog napuštanja nekadašnjih gradova.
Danas se brojna nalazišta civilizacije doline Inda nalaze u blizini ruba šireće pustinje Thar. Postupno povećanje suhoće doprinijelo je tome da lokaliteti stoljećima ostanu izvan živog pamćenja, sve dok ih arheološka istraživanja nisu ponovno uvela u znanstveni i javni prostor. U tom slučaju aridifikacija nije bila dramatičan događaj, nego dugotrajan proces čije se posljedice gomilaju generacijama.
U Mauritaniji se nalazi Chinguetti, grad koji za razliku od mnogih “izgubljenih” lokaliteta još uvijek postoji, ali se i dalje bori s napredovanjem pijeska. Osnovan je u 13. stoljeću kao postaja za hodočasnike na putu prema Meki. S vremenom je postao središte islamskog učenja, poznato po knjižnicama s vrijednim rukopisima koji su stoljećima čuvani u obiteljskim zbirkama i vjerskim ustanovama.
Pomicanje dina tijekom vremena prijetilo je da će zatrpati grad, a cijele su četvrti već nestale pod pijeskom. Unatoč nastojanjima da se očuvaju preostale građevine, budućnost povijesne jezgre ostaje neizvjesna. Proces nije iznenadan, ali je postojan, i iz godine u godinu mijenja granicu između naseljenog prostora i pustinje.
Zeleni sjever Afrike i spora mehanika isušivanja
Povijest pustinja nije povijest vječne neplodnosti, nego promjene. Prije nekoliko tisuća godina velik dio Sjeverne Afrike izgledao je drukčije nego danas, s riječnim tokovima kroz travnjake, jezerima i ravnicama bogatima životom. Zajednice su se naseljavale uz vodu, lovile, obrađivale zemlju i gradile naselja u krajoliku koji je u tom razdoblju nudio stabilnije uvjete.
Znanstvenici taj dio prošlosti nazivaju Afričkim vlažnim razdobljem, kada su oborine bile obilnije, a pustinje nisu dominirale kao u novijoj povijesti. No promjena je postupno preokrenula ravnotežu: oborinski obrasci su se pomicali, rijeke su slabile, a jezera se smanjivala i pretvarala u slane udoline. Krajolik se mijenjao od zelenila prema suhoći, a kretanje ljudi i životinja slijedilo je povlačenje vode.
Kada su izvori presušili, naselja su se suočila s izborom između preseljenja i pokušaja opstanka u sve težim uvjetima. Neka su mjesta napuštena bez velikih tragova nasilja, jer je život postao logistički neodrživ. Druga su dodatno oslabila zbog sukoba i nestabilnosti, što se u pojedinim područjima preklapalo s okolišnim pritiscima, kao u primjeru Djada.
Ruševine gradova pod pijeskom pritom ne nastaju preko noći. Najčešće su rezultat dugog niza malih promjena koje se nakupljaju, od pomaka riječnog toka do slabljenja trgovinskih veza i gubitka kapaciteta za održavanje infrastrukture. Ono što ostaje u kamenu, tlu i rasutim građevinama pokazuje koliko su civilizacije bile sposobne prilagoditi se, ali i koliko je ta prilagodba krhka kada se promjene ubrzaju ili se preklopi više pritisaka odjednom.
